Stručnjaci kažu da je neizvesnost sastavni deo života i da kao takvu treba da je prihvatimo i naučimo da živimo sa njom. Koliko je to jednostavno reći, a koliko teško primeniti u praksi svi smo imali priliku da iskusimo sa proglašenjem COVID pandemije.
Prirodno je što smo osećali pre svega strah od opstanka u njegovim različitim manifestacijama – strah od bolesti, strah od nedostatka bliskosti sa ljudima, strah od prinuđenosti da se instant prilagodimo i radimo uobičajene životne i poslovne stvari na vrlo neuobičajene načine. Čak i mi koji smo na ovom podneblju do sada kroz dalju i bližu nacionalnu prošlost prolazili kroz različite krize i uvek uspevali da se snađemo i preživimo, u toj situaciji nismo znali šta da očekujemo. Isto je bilo i u poslu. Mislim da zaista nikome nije bilo jednostavno da balansira između emocija i razuma. Početak je, kao i u manje-više svemu, bio najteži. Kompleksni planovi koji odmah moraju da se prilagode, promene koje utiču na njihov dalji tok a koje se dešavaju iz časa u čas, pitanja na koja niko od nas nije imao odgovor…
Izazovi u velikom sistemu
Tada sam bila Biznis partner za komercijalni sektor kome između ostalog pripada i najveći deo naše organizacije – prodaja na terenu, armija vrednih ljudi koji svakodnevno obilaze tržište i zahvaljujući kojima postižemo sve naše uspehe. Jedan od prvih potpuno novih zadataka za mene je bio da zajedno sa drugim biznis partnerima i timom za kompenzacije i benefite osimislim sistem klasifikacije zaposlenih po kome ćemo imati jasnu sliku o statusu svakog zaposlenog i koji će odgovoriti na neka teška pitanja poput onih: šta ako se plašim, šta ako imam hroničnu bolest, da li mogu da uzmem neplaćeno odsustvo i pod kojim uslovima, šta ako nemam mogućnosti da organizujem čuvanje dece, šta ako se zarazim…
Malo je reći da je to bio jedan vrlo izazovan i osetljiv zadatak, jer je sistemom bilo potrebno obuhvatiti sve moguće kombinacije, a bilo ih je bezbroj, i pritom smo svi mi koji smo danonoćno radili na njegovom razvoju sve vreme imali u glavi misao da je to nešto što značajno pogađa kako poslovni, tako i emotivni život svih zaposlenih.
Jedino što je bilo izvesno u toj situaciji je da sistem koji napravimo neće biti savršen. To ne znači da smo zbog toga bili opušteni, već smo prihvatili da će, kako se situacija bude menjala i nova pitanja budu pristizala, i taj mehanizam morati da doživljava promene. U velikom sistemu kao što je naš, poseban izazov bila je masovna komunikacija na tako osetljive teme.
Kako smo to uspeli?
Fokusirali smo se na cilj, a on je bio da kroz komunikaciju odgovorimo na pitanja koja se tiču svih naših zaposlenih i budemo potpuno jasni i precizni. Morali smo da obezbedimo da ništa ne bude prepušteno slučaju, da izbegnemo govorkanja i pretpostavke koja potencijalno mogu dodatno sve da uznemire, i zbog toga je osnova te komunikacije bila pre svega transparetnost (iako je to nekada značilo da smo bili prinuđeni da kažemo da nešto ne znamo, sa čime naravno niko nije bio komforan), kao i učestalost komunikacije, brzo deljenje novih najaktuelnijih informacija kroz direktne interakcije sa zaposlenima, u kojima su svi dobijali identične informacije.
Već na početku vanrednog stanja susreli smo se sa ograničenim radnim vremenom prodavnica i posebnim merama opreza u njima, što je bio veliki ometajući faktor za našu prodaju na terenu i značajno otežalo njihov redovan posao, ali i organizaciju samog posla. Ceo jedan kanal prodaje veoma značajan za naš biznis, HoReCa, postao je potpuno nestabilan. Zajedno sa rukovodiocima u prodaji, bilo je potrebno da smislimo najefikasniji način da zaposleni koji rade u tom kanalu postanu privremena podrška ljudima koji rade u drugim kanalima prodaje, kao i magacinu i proizvodnji. To je takođe bila jednačina sa previše nepoznatih, jer se i broj raspoloživih ljudi konstantno menjao, kako je neke od njih nažalost pogađao virus, ili su bili u kontaktu sa drugim zaraženima.
Iako je sve bilo neizvesno, to je ujedno i trenutak u kome smo stvarno videli pravu solidarnost, volju i želju da jedni drugima pomognemo, a ujedno smo i u tome našli prostor da nešto novo naučimo – kako rade drugi kanali ili kako funkcionišu procesi u magacinu i proizvodnji. Naime, kolege iz HoReCa kanala koje nisu imale objekte koje bi obilazile jer su kafići, restorani i barovi bili zatvoreni, su zdušno priskočile u pomoć zaposlenima u proizvodnji i magacinu u kojima je posao ’trpeo’ zbog manjka ljudstva.
Kada se sastanu dobre namere, dobra volja i raspoloženje ništa nam nije van domašaja, pa je tako u aprilu 2020. godine mešoviti tim koji su činili zaposleni iz magacina i zaposleni iz prodaje koji su im priskočili u pomoć oborio rekord isporučivši čak 944 945 junita za samo jedan dan! Da se razumemo – to nije rekord u doba COVIDA – to je drugi po redu rezultat u ’normalnim’ okolonostima, gde u sezoni na raspolaganju imamo i dodatne resurse, uključujući i duže radno vreme kupaca. To nas je inspirisalo da tu ideju struktuiramo i lansiramo program koji omogućava preraspodelu resursa na relaciji prodaja-magacin-proizvodnja, i na taj način obezbedimo zaposlenima nova znanja i veštine, a s druge strane mi kao kompanija dobijemo i veću fleksibilnost u poslu.
Sada spontano živimo novu normalnost
Prošle godine smo mnogo slušali sa svih strana o ’novoj normalnosti’, a sada smo nekako čini mi se i dosta spontano, svi počeli da je živimo. Univerzalan recept za snalaženje u neizvesnosti naravno da ne postoji, ali ono što može da bude dobar savet svima je da pre svega racionalizujemo svoje strahove, jer se sa njima susrećemo svakodnevno i bez obzira na COVID. Neizvesnost je u direktnoj vezi sa promenama koje ne možemo da predvidimo. Pored neizvesnosti uzrokovane pandemijom, lično sam prošla kroz još jednu neizvesnost početkom ove godine, a to je promena pozicije i ulazak u nešto potpuno novo – svet Marketinga.
Nije me zaobišao ni strah od nepoznatog, kao ni pitanje da li ću biti uspešna. Oslonila sam se na svoje trenutno znanje i veštine i uložila trud i vreme da naučim nešto novo, i mislim da mi je to mnogo pomoglo. To je ujedno bila i moja želja, da sagledam poslovanje iz novog, drugačijeg ugla i nastavim da se profesionalno gradim u oblasti prodaje. Ova promena može da se svrsta u red onih koje donose neizvesnost, ali ujedno i veliko zadovoljstvo i pravo iskreno dečije ushićenje zbog prilike da se radi i uči nešto novo.
Srž mog trenutnog posla su inovacije, a odgovornost mog tima je upravljanje procesom lansiranja inovacija. Mogu slobodno da kažem da smo poznati kao lideri i kada su inovacije u pitanju, tako da to čini moj svakodnevni posao dodatno inspirativnim. Inovacije su za svaku kompaniju važan izvor rasta, a kao takve, i one u sebi uvek imaju određenu dozu neizvesnog. Na nama je da uradimo sve da omogućimo da inovacija pronađe svoj put do uspeha na tržištu, a to što uspeh ponekad i pored toga izostane, nikada nas ne obeshrabri da nastavimo da inoviramo. I to je jedna od retkih stvari u kojima neizvesnost ne postoji 😊
Na kraju, ako malo bolje razmislimo, ne postoji ništa što je sasvim izvesno. Čak i kada nam se čini da ništa ne zavisi od nas, uvek postoji način da pronađemo svoj prostor u kome možemo da imamo uticaj i na tako steknemo dodatno samopouzdanje i kontrolu nad situacijom. I naravno, da uvek mislimo pozitivno! 😊
Jovana Čupić,
Commercialization and Experiential execution manager